Ovu 2016. godinu je, osim masovnog odlaska slavnih ličnosti
sa ovoga sveta, obeležio zanimljiv zaokret u industriji filmske zabave.
Vinovnik gorepomenutog zaokreta je prvi film po stripu sa oznakom R koji je
uspeo da pohara filmske blagajne, zaradivši za prvi vikend više nego njegovi PG
rođaci iz Marvela i DC-a. U pitanju je, naravno, Deadpool, beskompromisno
zabavan, neobuzdan i krajnje uspešan, iako je rađen sa budžetom ravnim honoraru
Robert Downey Jr-a za Avengerse. Po filmu. Činjenica da jedan stripovski film
koji nije prilagođen deci žari i pali po bioskopima naterala je čelnike Fox-a
da razmisle o promeni demografije za neka svoja naredna dela, te ćemo izgleda
konačno gledati R-rated film o Wolverine-u. U toj opštoj atmosferi pohvale za Dedpulove
avanture, nemali broj ljudi je izjavio nešto poput "Hvala (upišite
nadležno više biće, božanstvo ili polni organ u skladu sa vašim opredeljenjem u
dativu jednine) da se neko setio da snimi film po stripu za odrasle!"
Rumeni karton, marš na tribine. Puliša jeste prvi stripovski film sa oznakom R
koji je razbubecao blagajne, ali daleko od toga da je prvi takav film ikada
snimljen. U redovima koji slede, vaš autor će vam predstaviti izbor R-rated filmova
po stripu vrednih gledanja i pored upitnog kritičkog i finansijskog uspeha.
Conan the Barbarian (John Millius, 1982.)
Ovaj film, rađen po stripovanim novelama Roberta E. Hauarda,
vinuo je do tada potcenjivanog i ismejavanog bodibildera do statusa superzvezde.
Arnold Švarceneger glumi Konana, Simerijanca kome kao detetu čarobnjak Tulsa
Dum ubija roditelje a njega odvodi u ropstvo, gde provodi dvadeset godina
okrećući točak kao konj iz Rakićevog Dolapa a zatim još nekoliko boreći se kao
gladijator. Osvojivši slobodu, okuplja grupu boraca, grabi mačekanju i kreće u totalnu
osvetu. Zahvaljujući Milijusu i Oliveru Stounu (stari desničari) koji je pisao
scenario, Konan je postigao nivo epskog i muževnog dotad neviđen. Atmosfera zasnovana na priči,
ambijentu i muzici je bila tako upečatljiva da je nije pokvario ni glavni junak
sa teškim austrijskim akcentom i koordinacijom pokreta šlogiranog pavijana. Konan je stekao ogromnu
popularnost, te su usledile serije strip izdanja (Dečje Novine su nam ih poklonile na ekskurziji u prvom
razredu osnovne škole, zajedno sa Punisherom i nindža romanima, briljantan
potez), a ubrzo i nastavak Konan Uništitelj, crtana serija, igrana serija,
reboot iz 2011. sa Kal Drogom, nekoliko video igara i još jedan nastavak
najavljen za ovu ili narednu godinu u kojem se Arnold Švarcvaldbreger vraća kao
kralj Konan.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Tulsa Dum savršenim bekhendom odvaja glavu Konanove majke od tela, glava se u padu sudara sa Konanovim ramenom.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Tulsa Dum savršenim bekhendom odvaja glavu Konanove majke od tela, glava se u padu sudara sa Konanovim ramenom.
The Crow (Alex Proyas, 1994.)
Vrana bi bila samo još jedan ivičasti film devedesetih, da nije bilo par stvari. Prva je izvanredna mračna, gotska atmosfera koja uvlači gledaoca, a drugo nesrećna i prerana smrt glavnog glumca Brendona Lija, sina čuvenog majstora borilačkih veština Brusa Lija. On tumači Erika Drejvena, muzičara kojem za Noć Veštica kriminalci upadaju u stan, obeščaste verenicu i ubiju ih oboje. Godinu dana kasnije, uz pomoć vrane Erik oživljava, navlači mantil i kreće u totalnu osvetu™. Ovako mračan i nasilan film je još i ublažen poredeći sa stripom, u kojem je Erik potpuno ambivalentan i beskrupulozan lik, dok je u filmu moralni stožer. Kako bilo, Vrana je i sada aktuelna franšiza, posle brojnih nastavaka i skorašnje priče o rimejku. Postoji čak i ulična tabačina za PSX1, Crow: City of Angels.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Prvi kadar, kamera prelazi preko mračnih krovova, kiša pljušti, zgrade gore, ne Doroti, definitivno nismo više u Kanzasu.
Blade (Stephen Northington, 1998.)
O tretmanu afroameričkih superheroja je već govoreno više
puta, stoga je Blejd bio više nego prijatna promena u momentu kad se pojavio, a
bogami je i sad. Dakle, Erik Bruks takođe znan kao Blejd je danpir, mešanac
vampira i čoveka sa svim vampirskim prednostima i nijednom manom, osim
krvožeđi. Sa svojim kompanjonom Vistlerom, Blejd lovi vampire koji
koegzistiraju u labavoj zajednici sa ljudskom vrstom. Jedan od vampira, Dikon
Frost, odmeće se od svojih nadređenih i sprema ritual za prizivanje La Magre,
drevnog vampirskog boga, čijim dolaskom bi se cela planeta pretvorila u
globalnu klanicu. Iako je snimljen pre masovne popularizacije filmova po stripu
(što je vezano za izlazak X-Men i Spajdermena koju godinu kasnije) Blejd
postiže značajan uspeh, zavređuje dva nastavka od kojih je Blade II daleko
superiorniji a Blade Trinity uspeva da sahrani franšizu. Tajming izdavanja
učinio je da je Blejd na neki način spasao filmove po stripu (pošto su ih Betmen i Robin zakopali godinu dana
ranije) i započeo popularizaciju Marvelovih strip junaka.
Trenutak "okej,
ovo nije za decu": Opet prva scena, vampirska žurka, umesto vode iz
prskalica kreće krv.
Sin City (Robert Rodriguez, Frank Miller, Quentin Tarantino, 2005.)
Izraz "grafička novela", iako užasno rogobatan,
služi kao imenitelj stripovima sa izrazito nedečijim literarnim predloškom. Jedan od najčuvenijih autora grafičkih novela
je Frenk Miler, koji je udahnuo nov život Betmenu sa Year One i Dark Knight
Returns i napisao još dobar broj originalnih dela, među kojima je i Sin City. Ovaj
omnibus od tri priče pune nasilja, opscenosti, psihopatije, krvčine i nasilja
(jeste, dvaput) filmovao je Robert Rodrigez u saradnji sa samim Milerom i Tarantinom
koji je režirao scenu u kojoj Dvajt krsti Džeki d Boja u WC šolji. Stilizacija
i manir dijaloga iz stripa su zadržani, tako da je Sin City suluda kombinacija
brutalnosti, romanse i melodrame u crno-belom, poput filma o Filipu Marlou koji
je režirao Skorseze 1930 i neke. Vrhunska glumačka ekipa ostvarila je
neverovatne uloge, posebno Miki Rurk kao Marv i Ilajdža Vud kao jezivi ubica
Kevin. Produkciju nastavka odložila je smrt dvoje glumaca iz originala, da bi
The Dame To Kill For izašao tek prošle godine i naišao na jednoglasno
"meh" kod kritike i publike.
Trenutak "okej,
ovo nije za decu": Prva scena sa Marvom u kojoj drobi ljude kao bajat
hlebac.
300, (Zack Snyder, 2007.)
Sredina dvehiljaditih je bila dobro vreme za adaptacije
Frenk Milerovih vizuelnih novela (i ne samo njegovih, ali o tom kasnije). Posle
savremene priče o Gradu Greha na red je došla 300, slobodna interpretacija
legendarne antičke bitke kod Termopila u kojoj se spartanski kralj Leonida sa
svojih trista boraca nedeljama odupirao daleko brojnijoj persijskoj vojsci. Kažem
slobodna interpretacija jer je uključivala i neke neistorijske elemente, poput
lova na Varge, klin formacije i činjenice da Persijanci izgledaju kao bića sa
druge planete. Zak Snajder se ovde prvi put predstavio javnosti kao čovek
predodređen da snima filmove po stripovima , pre svega jer se ne snalazi dobro
sa originalnim scenariom (Sucker Punch je bio užasan). Ekipa budućih zvezda je ovde
uspostavila ime i, poput režisera, pretplatila se na uloge u adaptacijama
knjiga i stripova. Između ostalih, ovde smo prvi put videli Magneta, Jigsaw-a i
Sersei Lanister. Elem, film je naišao na opšte oduševljenje, a Džerard Batler
koji je glumio Leonidu je postao jedan od prvih mimova na ranom internetu, i
takođe se spasao od toga da ga pamte kao najgoreg Drakulu ili najgoreg Fantoma
iz Opere svih vremena. 2014-te je 300 dobio nastavak, Rise of an Empire, koji
obrađuje Salaminsku bitku i atinskog generala Temistokla koji se bori protiv
persijske admiralice Artemisije.
Trenutak "okej,
ovo nije za decu": Vaspitanje mladih Spartanaca, tuča i krvčina koja
leti iz
razbijenih usta.
razbijenih usta.
Punisher: War Zone (Lexi Alexander, 2008.)
Začuđujuća stvar je da je pored svih superheroja, nadljudi i
božanstava, jedan od najpopularnijih Marvelovih likova bude običan čovek sa
arsenalom oružja i značajnim psihičkim problemima. Razlog tome je možda što sa
Panišerom čovek može da se identifikuje, jer je njegovo beskompromisno
isterivanje pravde nešto što svakom od nas dođe da uradi. Panišer je
ekranizovan nekoliko puta dosad, počevši od verzije iz osamdesetih sa Dolf
Lundgrenom, preko ranih dvehiljaditih sa Tomasom Džejnom. Postoji čak i par
legendarnih igara, jedna sa arkadnih aparata, druga u produkciji pokojnog
THQ-a, koja je takođe jedna od najnasilnijih igara svih vremena. Warzone je
diskutabilno najlošijeg kvaliteta od svih filmova, ali je takođe ubedljivo najzabavniji
i sa najboljim prikazom antiheroja iz naslova u tumačenju Reja Stivensona.
Staromodno muževan, turoban i pukao kao oblanda, Frenk Kasl gazi kroz horde
kriminalaca tamaneći ih bez trunke premišljanja pištoljima, puškama, bazukama,
kuhinjskom opremom, pesnicama i generalno svime što mu padne pod ruku. Marvel
je, naravno, opet ributovao Panišera za drugu sezonu Daredevila, tumačiće ga
Džon Berntal, poznat po ulozi u Walking Dead. Zanimljiva činjenica, Berntalov
kolega iz Walking Dead Norman Ridus je dao glas Panišeru u Iron Man crtaću.
Kako stoje stvari, Panišer i njegove metode borbe protiv kriminala savršeno će
se uklopiti u Paklenu Kuhinju.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Početak filma, Panišer čisti mafijaško gnezdo time što upada na svečanu večeru sa navijačkom bakljom i seče glavu porodice iz trka.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Početak filma, Panišer čisti mafijaško gnezdo time što upada na svečanu večeru sa navijačkom bakljom i seče glavu porodice iz trka.
Watchmen (Zack Snyder, 2009.)
Opet Zek Snajder, ali ovog puta autor originalne novele je
Alan Mur. Holivud se izgleda takmiči ko će da gore oskrnavi neki Murov rad, te
smo pre Nadzirača dobili Ligu Izuzetnih Džentlmena, From Hell i V kao Vendeta. Uglavnom,
Nadzirači su priča u alternativnoj istoriji, u kojoj su maskirani heroji
prisutni u našem svetu, pomažući ili menjajući istorijske događaje (Ameri su
dobili rat u Vijetnamu). No, predsedničkim ediktom svi heroji su stavljeni van
zakona i sad žive mirnim životom ili rade za vladu (sem Roršaha koji ratuje
sam). Kada Komedijaš, jedini član obe generacije heroja, biva ubijen, Roršah
započinje istragu i tera svoje nekadašnje kolege da se vrate starom hobiju.
Situaciju komplikuje i napeta geopolitička situacija, na korak od nuklearnog
rata. Nadzirači su trebali da budu dekonstrukcija postojećeg DC univerzuma, ali
autori nisu dobili licencu pa je izmišljen novi set likova. Čak i slabijim
poznavaocima nije teško prepoznati ko je rađen po čijem liku i delu. Film je
bio zapažen, ne preterano uspešan, pre svega jer je marketing izdao, privukavši
gomilu dece i mladih, stoga je gomila prvih kritika bila negativna. Sada, posle
sedam godina utisci su se malo iskristalizovali i Nadzirači su dobili epitet
jedne od najvernijih adaptacija neke grafičke novele.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Plavi svetleći visuljak Doktora Menhetna.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Plavi svetleći visuljak Doktora Menhetna.
Kick-Ass (Mattew Vaughn, 2010.)
Još jedan film o građanskoj
inicijativi u kontekstu maskirane herojštine, ovaj put daleko komičniji, ali
ništa manje mračan od Nadzirača. Glavni lik je Dejv Lizevski, prosečan tinejdžer
koji, inspirisan stripovima, pokušava da postane heroj, nabavlja kostim, palice
i daje sebi ime Kick-Ass (kod nas kreativno prevedeno kao Fajter). Njegov prvi
pokušaj deljenja pravde se završio tragično, budući da je bio prebijen,
izboden, udaren kolima i proglašen gejem
od svojih drugova, jer je uspeo da skine kostim pre nego što je hitna pomoć
došla i našla ga golog na trotoaru. Stvari se poboljšavaju kad upoznaje Big
Daddy-ja i Hit Girl, takođe heroje ali sa mnogo delotvornijim metodama. Zajedno
sa njima, pokušava da sruši kriminalnog barona, Frenka D'Amika i da svoj život
dovede u red. KickAss će pre svega biti upamćen po akcionim scenama (isti
režiser je radio Kingsman prošle godine), po podjednakoj meri brutalnosti i
komedije, kao i po izuzetnim ulogama Nikolasa Kejdža i Kloi Morec (mala psuje
kao kočijaš kojem su izvetrili trodoni). Koju godinu kasnije i posle mnogo muka
u produkciji stigao je i nastavak, koji nije bio na tragu originala, i pored
sjajne uloge Džima Kerija kao Poručnika Zastave. Ovaj film je počeo karijeru
lepog broja mladih glumaca a Aron Džonson i Ivan Piters su podelili ulogu
superheroja Quicksilvera u dva različita filmska univerzuma.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Prvi herojski čin
KickAss-a je iznenada prekinut nožem u slezinu.
Dredd (Pete Travis, 2012.)
Ako ni zbog čega drugog, tvorcima ovog filma treba skinuti
kapu zbog činjenice da prva asocijacija na Sudiju Dreda više nije ona
travestija sa Staloneom iz 1995. U postapokaliptičnoj Americi obrazovan je Mega
Grad od Bostona do Vašingtona sa 800 miliona stanovnika. Toliku populaciju nije
moguće kontrolisati, pa kriminal vlada i jedini koji mu stoje na putu su
Sudije, policajci sa specijalnom obukom i ovlašćenjima da na licu mesta
presuđuju prekršiocima. Sudija iz naslova je jedan od najčuvenijih, surovi,
tvrdokorni borac za pravdu na zlom glasu među kriminalcima Mega Grada. U ovom
filmu on i Kasandra Anderson, Sudija na obuci koja poseduje psihičke moći
(prikladno nazvana po čuvenoj antičkoj proročici), zalaze u zgradu koju
kontroliše Madlin Madrigal, poznata kao Ma-Ma, bivša prostitutka koja je
postala krimi šefica koja trguje novom Slow-Mo drogom. Iznenada, cela zgrada se zatvara a glave dvoje
Sudija javnom objavom Ma-Ma ucenjuje na lepu sumu novca. I tad kreće haos. Cela
zgrada puna kriminalaca pokušava da ubije dvoje Sudija, što se ispostavlja da
je mnogo lakše reći nego učiniti. Dred i Kasandra se probijaju kroz razularenu
hordu sprat po sprat, na čijem vrhu ih čeka šefica podzemlja Mega Sitija. Dosta
ljudi je ovaj film uporedilo sa indonežanskim akciono- borilačkim spektaklom
The Raid koji je izašao koju godinu ranije. Najbolji aspekt Dredd-a su odlični
efekti delovanja Slow-Mo droge i neverovatna uloga Karla Urbana kao naslovnog
sudije Dreda. Ograničavanje demografije na 18+ ubilo je finansijski uspeh
filma, iako se i dalje govori o mogućem nastavku.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Odrana ljudska tela koja šljepe kao mokra ćebad po asfaltu posle pada sa 200-tog sprata.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Odrana ljudska tela koja šljepe kao mokra ćebad po asfaltu posle pada sa 200-tog sprata.
A sada, bonus. Sem
američkih, postoje i japanski stripovi, zvani manga. Najčešći vid obrade neke
mange je animirani film ili serija, koji zovemo anime. Ipak, tu i tamo se
pojavi i neka dostojna adaptacija mange u film. Izdvojio sam dve.
Ichi the Killer (Takashi Miike, 2001.)
Ovaj film je vrhunac ekstremne kinematografije i ostvarenje prema kojem Srpski Film izgleda kao epizoda Sinđelića. Sve počinje prebrutalnim ubistvom Anđo-a, sadističkog jakuza šefa. Ekipa čistača na čelu sa Điđijem sakriva tragove zločina i pripisuje ubistvo infantilnom i psihološki osakaćenom Ičiju. Kakihara, Anđov podređeni (gospodin sa slike) veruje da mu je šef kidnapovan i počinje da ga traži među članovima suparničke bande, ne birajući kako da izvuče informacije iz njih. Jedna posebno vesela scena je uključivala kačenje na kuke, vrelo ulje i dve duge igle. Ispostavlja se da je Điđi izmanipulisao Ičija i Kakiharu da okrenu dve jakuza organizacije jednu na drugu, i da se potom oni sami međusobno pobiju. Sledi spektakularno finale na krovu zgrade uz par scena koje ostaju zauvek sa gledaocem. Autoru ovog teksta je ovo najbolesniji film koji je ikada video, ne samo zbog scena nasilja, već i zbog teške psihološke traume kroz koju prolazi glavni lik. Ceo film je krajnje iščašen i toliko bezumno krvav i bizaran da ga možete gledati i kao komediju. Uzgred, istoimena manga po kojoj je rađen ovaj film je jedno tri puta gora. Takaši Miike se ovim filmom dokazao kao kralj eksploatacijskog filma i u narednim godinama snimao daleko pitomija dela.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Ceo film, od prve sekunde.
OldBoy (Park Chan-wook, 2003.)
E ovaj ste verovatno gledali. Remek delo nagrađeno Zlatnom
Palmom u Kanu i generalno jedan od najnagrađivanijih filmova po stripu. O Daesu
je službenik sa reputacijom barabe i pijanca koji zlostavlja suprugu. Pošto ga
njegov najbolji i jedini prijatelj vadi iz pritvora, Daesu biva otet i zatvoren
u izolovanu sobu, bez ikakvog objašnjenja ko ga je i zašto tu smestio. Tačno
petnaest godina kasnije, Daesu biva istovaren na krov solitera, isto tako
iznenada kao što je bio otet. Data mu je odeća, novac i telefon za komunikaciju
sa čovekom koji ga je smestio u izolaciju. Daesu ubrzo upoznaje simpatičnu
kuvaricu Mido i zajedno sa njom rešava misteriju sopstvenog utamničenja,
blaženo nesvestan kakvu mu je zavrzlamu njegov tamničar spremao 15 godina.
OldBoy je drugi film u Park Čan Vuk-ovoj Osvetničkoj Triologiji, ostala dva su
Sympathy for Mr. Vengeance i Sympathy for Lady Vengeance. Iako je daleko blaži
od Ichi the Killera, i dalje nije za osetljive ljude, pre svega zbog nasilja
ali i neublaženog pristupa osetljivoj temi incesta. Ipak ono po čemu će se
OldBoy pamtiti jesu scene proždiranja žive hobotnice, stomatološke intervencije
keserom uz Vivaldija, tuče 1vs15 u hodniku koja je snimljena iz jednog
neprekinutog kadra i odsecanja sopstvenog jezika makazama. OldBoy je dobio ne
jedan već dva rimejka, jedan bolivudski (Zinda, 2006.) i jedan holivudski (Oldboy,
2013.). I jedan i drugi pripadaju skupu filmova za koje se pravimo da nikad
nisu postojali.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Prasak stakla, razbijeno ogledalo, Daesua koji je isekao vene vuku po podu.
Trenutak "okej, ovo nije za decu": Prasak stakla, razbijeno ogledalo, Daesua koji je isekao vene vuku po podu.